Osnovna škola Šijana Pula

U četvrtak, 16. studenog 2017. po treći put je naša škola sudjelovala u projektu Sat povijesti iz Vukovara, koji se ove godine održava osmi puta. U projekt je ove godine bilo uključeno 17 hrvatskih škola, a organizator i domaćin videokonferencijskog sata je OŠ Dragutina Tadijanovića iz Vukovara. Ovogodišnja tema bila je Učitelji u Domovinskom ratu - učitelji uče primjerom. Učenici osmih razreda, članovi Povijesne družine s učiteljicom Marijom Belullo pripremali su se za ovaj videokonferencijski sat intervjuirajući umirovljenu ravnateljicu Benitu Gošev, učiteljicu hrvatskog jezika Brankom Cvek,a i razgovarajući s drugim učiteljima u školi koji su za vrijeme Domovinskog rata radili u našoj školi, ali isto tako i prelistavajući stare brojeve školskog lista Novi neven. Razgovor s učiteljima i umirovljenom ravnateljicom dio je našeg višegodišnjeg školskog projekta, a bit je prikupljanje  sjećanja sudionika Domovinskog rata  da se ne zaboravi patnje, solidarnost, veliko zajedništvo koje je tada bilo izuzetno naglašeno i vidljivo, ali prije svega hrabrost i prkos: nećemo se predati, nećemo odustati, što smo doznali iz svih do sada prikupljenih sjećanja. U školi je bilo oko 250 učenika prognanika i izbjeglica, a ukupno oko 1600 učenika. Danas  je nešto manje od 600 učenika i radimo u dvije smjene zbog nedostatka prostora, a tada se moralo raditi u tri smjene i koristili su se i prostori još dviju manjih školskih zgrada u blizini.  I učitelje je bilo strah, ali nisu smjeli pokazati pred učenicima. Dodatnu je napetost izazivala je činjenica da je preko ceste bila velika vojarna JNA. Djecu su bila uznemirena, a učitelji su morali biti mirni, hrabriti ih. Kada je vojska otišla iz Pule svi su se preporodili. Danas veliki broj učenika niti ne zna da je to bila vojarna, jer je taj prostor dobio kroz godine sasvim drugu namjenu: autobusni kolodvor, trgovine, kafići, zidovi vojarne su porušeni. Djeca prognanici, a kasnije i izbjeglice iz Bosne bili su jako dobro primljeni od naše djece i brzo su se   prilagodili, bili su dobri učenici. Gospođa Gošev je sigurna u to jer nitko od njih nije poslan k njoj zbog lošeg ponašanja. Uključivali su se u slobodne aktivnosti kao da su oduvijek ovdje. Veliku pomoć škola je dobivala od Caritasa iz naše župe u hrani i odjeći, a za besplatne udžbenike pobrinulo se Ministarstvo i grad Pula. Gospođa Gošev posebno ističe župnika, fra Matiju koji je svesrdno pomagao. Neki učitelji pomagali su prognaničkim obiteljima i prilikom opremanja stana. Jedna djevojčica iz Dubrovnika često je plakala, pa ju je ravnateljica tješila da će se ona ponovo vratiti u svoj Dubrovnik. Djeca su se oduvijek svojim učiteljicama povjeravali u školskim zadaćama, pa je tako jedno dječak u sastavu  pod nazivom Moja obitelj napisao da se za njihov stol uvijek postavlja pet stolica i pet tanjura, ali peti tanjur i peta stolica uvijek ostanu prazni, za tatu koji je poginuo braneći Hrvatsku. Na dnu sastava je bila napomena za učiteljicu, ako vam se sviđa nemojte naglas reći,  to ju je duboko dirnulo, suza je krenula, brzo ju je obrisala, pogledali se i razumjeli. Isto tako, sjeća se učiteljica Branka, jedne djevojčice koja je bila izuzetno zatvorena i tužna i koliko god su drugi učenici se trudili doprijeti do nje ona je ostajala po strani. U jednom sastavu napisala da je njen tata poginuo braneći Hrvatsku. Učiteljica Branka sjeća se mnoštva nove djece po hodnicima, a posebno su bili upečatljivi učenici 7. i 8. razreda koji s ponosom dolaze odjeveni u dijelove vojne odjeće: maskirne hlače i vojnički čizme, kao da su željeli oponašati svoje očeve na bojištu.